Danas sam nakon dugo vremena uspjela skupit snagu, suzdržati se od cmizdrenja i kutiju punu naših zajedničkih stvari, napokon otvoriti,ponovno sve stvari pregledati,posložiti i prebaciti iz ladice u ormar. U ormaru mi se,razumljivo,nalaze osobne stvari i želim da mi bude na vidnom mjestu.Nisam se još odlučila oprostiti od Njega.Odlučila??Glup izraz,pa ne mogu sama sebe natjerati da zaboravim onog do koga mi je stalo.Ne mogu si priznati i pomiriti se s činjenicom da nema više 'nas',da sam skroz na skroz individualka,da nema više ni zajedničkih donošenja odluka...Jednog dana ću se možda i riješiti sitnica i te famozne kutije,ali zasad još uvijek ne mogu (ne želim),jednostavno nisam spremna.Još uvijek sam u oblaku i ne silazi mi se s njega,iako taj oblak postoji samo u mojoj glavi...These clouds we're seeing - they're explosions in the sky...

Slušam Placebo,LP  i stvar od Slipknota koju On obožava - Before I forget that ,po ne znam koji put danas, sve sam albume već preslušala od a do ž,kao da namjerno izazivam onaj delirij,tjeskobu i depresiju.A opet,ne mogu ništa drugo slušati,bar ne sad kad se osjećam skroz  prazno i stalno se pretvaram da sam dobro,sad sam ja ta koja ima lažni osmijeh na licu,osmijeh koji skriva stanje u kakvom zapravo jesam.Ne da mi se drugima razglabati zašto noćima ne spavam,već danima ne jedem ništa osim što gutam multivitaminske šumeće tablete i bla bla bla ostala sranja.

'Doesn't hurt me...You wanna feel how it feels?You wanna know? No it doesn't hurt  me...You wanna hear about the deal I'm makin'?You and me...If only could...Runin' up that hill...  

ha,kako da ne (how yes no),malo morgen...

Subota.Čudan dan - s obzirom da je počela neprospavanom noći,ulovljenim snom tek u 7 ujutro i buđenjem pola sata prije početka predavanja i još k tome - čekala me statistika.Znala sam da će mi dan prilično dugo trajati,čim je naporna i dosadna gnjavatorska statistika u pitanju.Kao da mi sve to nije bilo dovoljno,isto to jutro dobila sam mengu i nisam bila raspoložena ni za što.Statistika je trajala 4  fuckin' sata,jedva sam dočekala pauzu.U trenutku kad sam sjela i ugledala kavu pred sobom ,cigareta mi je došla kao budali šamar. Sociologija je prošla dok si rekao 'keks' - tako je to kad te nešto zanima.Navečer sam trebala s ekipom van,ali statistika me totalno slomila,u glavi su mi se vrzmale brojke,čudim se da mi iz usta nisu počeli izlaziti brojevi umjesto riječi,čak su mi i ljudi poprimili oblik brojeva.Katastrofa...

Navečer sam se,umjesto cugi i zajebanciji, veselila kupaonici,vrućem tušu,Kraš expresso_u i krevetu.Čim sam se ugnijezdila u mirisnu posteljinu zaspala sam brzinom svjetlosti.Prije par godina bih cijeli tjedan bila u iščekivanju vikenda,ali više mi to nije to.Imam zakon starce koji mi nisu ograničavali vrijeme izlazaka,odnosno dolaska doma,tako da sam maximalno iskoristila svaki trenutak proveden u noćnom životu.Brzo je sva ta pompa oko ludovanja petkom i subotom izgubila svoj sjaj. Sada je grad pod opsadom nekih novih klinaca.Razmaženih curica željnih samo kurca,klinci u briji da su face - u potrazi za bijelim.Nisam toliko stara,imam malo godina,ali izlazak na popodnevnu kavu ili neku laganu večericu me više ispunjava nego ispijanje pive,bambusa i  ostalih 'fifti - fifti' pića,jutarnja glavobolja i mamurnost još tri dana nakon izlaska.Sve u svemu,subota mi je postala samo još jedan dan u tjednu... 

Ljudi moji,ovo je koma!!!!Ne pamtim kad sam se zadnji put ovako nikako osjećala.Mislim da je 'nikako' sasvim ok izraz jer stvarno ne znam što me ćopilo.Nisam živčana,ni bijesna,ni zbunjena,jednostavno sam ovih dana nizašto.Osjećam se kao kuhana kokoš...Trebam učiti za fax,ništa od svog tog silnog prava mi ne ide u glavu.Valjda zato što čim stavim knjigu pred sebe,moje misli pobjegnu tko zna kud.Stanje općeg nezadovoljstva,a nemam razloga za to.Sad kad se malo više posvetim traženju odgovora,vidim da ih ima sve više...A svi su glupi i nemaju veze s vezom. S obzirom na obzir da uzmemo u obzir da je moj obzir obzirniji od tvog obzira...wtf??osjećam se....Kako se osjećam?Hm...Ne znam.Znam da me nešto jebe u mozak,ali još uvijek ne znam što.Nešto me ždere iznutra,a ja toga očito nisam još svjesna ili podsvjesno ne želim biti svjesna,kako ne bih morala priznati da se nešto događa sa mnom.Možda sam ovakva zbog pms_a,možda zato što mi On nedostaje,možda zato što ne znam na čemu smo nas dvoje,a ne usudim ga se izravno pitati (jer me strah odgovora i suočavanja s činjenicom da sam ovaj put fakat zabrljala).Stalno mi se kroz glavu provlači ona njegova izjava :'bolje da si me prevarila,nego da si u fazi kad ne znaš što osjećaš prema meni.'Koji kurac ja opet razmišljam o Njemu??Sad još i Riblja čorba tutnja u mojoj glavi -'Sunce izlazi i zalazi,sve je kao i obično,kada o tebi ne razmišljam stvarno se osjećam odlično,a kada padne noć,ja zovem upomoć jer tebe nema tu.....'.Ajme,kako me živcira ta stvar!!!Već tri dana mi zuji po mislima.Sjebano je kad te netko voli,a ti toj osobi ne dozvoljavaš da ti se približi,kad trebaš pokazati osjećaje,a opali te blokada jer ti iznad glave u crvenom oblačiću lebdi 'people always leave' ,jer i u kostima osjetiš strah od onoga što se uvijek dogodi i što te povrijedi,a to je da -taman kad se navikneš na nekoga,moraš ga pustiti,čak i protiv svoje volje.Realno gledajući,iz mog kuta - sam proces veza je otprilike jednak ,vrte se u krug - upoznaš nekoga,svidi ti se,počnete izlaziti,dođete u fazu zaljubljivanja,pa u fazu 'volim te',pa onda netko nekog prevari ili,kao u mom slučaju,bubne bzwz da ne zna što osjeća i da treba predah,pa dođe do prekida.I onda opet sve ispočetka,mijenjaju se samo likovi i mjesta radnje.U globalu...I meni bi bilo lakše da sam ga prevarila,ali nisam,ne zato što nisam imala priliku,imala sam ju,ali ju nisam iskoristila jer nisam imala potrebu za tim.S Njim sam imala sve,fakat sam se osjećala kao kraljica,ali sve ono što je on meni pružao,ja nisam znala vratiti ili sam vraćala samo polovično.Zašto?Zato što sam zajebana,pucaju me česte promjene raspoloženja ( i nije mi jasno kako je to sve trpio jer znam biti nemoguća),ponekad ni sama nisam znala što želim,a on se i dalje trudio (kao crv u kamenu) oko mene i nije mi prigovorio niti jednom, jedinom riječju...Koji shit...Boli kad ti netko drugi istrese istinu u lice,ali  još više pogađa kad sam sebi priznaš da si (sam) totalna idiotkinja i da je pitanje kad ćeš (ću) ponovno naletit na takvu fenomenalnu osobu koja će se znati nositi s mojim teškim i tvrdoglavim karakterom i koja zna kako ublažiti taj jebeni karakter.Svijet je pun idiota i sus domesticus_a,ali ima i iznimki. Važno je da se mi žene uvijek žalimo kako su muškarci ovakvi ili onakvi,a kada nam se pruži prilika biti sa onima koji čine iznimku - zajebemo ih totalno,bez razloga ili zbog glupih izjava koje ne argumentiraju ništa.Ne želim pljuvati po ženama,ipak sam pripadnica tog roda,samo sam realna i sama sam dokazak,živi dokaz da i mi žene znamo biti kuje.Ja svoju kaznu debelo odrađujem i svaki dan se budim sa izjavom : 'tek kad nešto/nekoga izgubiš - shvatiš što i koga si zapravo imao i  izgubio.' I zato,drage moje curke - ako ste svjesne da imate prave dečke uz sebe - čuvajte ih kao što biste čuvale prsten s dijamantom jer - diamonds are 4ever!* ne ludim za dijamantima i ostalim površnim stvarima,sitnice me vesele,ali morala sam nešto navesti kao usporedbu,valjda ste skužili što sam htjela reći.

Prema američkom psihologu Cliffu Arnallu i njegovoj pitaj boga kojoj matematičkoj formuli - ponedjeljak,sada već jučerašnji dan (ipak je prošla ponoć),bio je najdepresivniji dan u 2009. Na to su,prema njegovoj teoriji i valjda zaključku,utjecali dugovi od blagdanske kupovine,monotonija nakon blagdanskog veselja,zaboravljene novogodišnje (tko kaže da sam donijela ikoju???) odluke i strah od gubitka posla.A kakav je meni bio taj 'najdepresivniji' dan ???e,pa ovakav...

Započeo je prilično rano - već u šest ujutro.Pogled kroz prozor mi je jasno dao do znanja da je vani mrakača.Soba i krevet topli,a ja kao guska kroz maglu,probudila se zajedno s pijetlovima (iako ih nemam,a nema ih ni u mom kvartu,a možda ih i ima...ah,tko će to znati...nebitno...)možda sam čak i zakasnila sat vremena jer mi moj neuki instinkt (što se (ne)poznavanja ponašanja domaćih životinja tiče) govori da su oni na svojim nogicama već u pet ujutro....jebem ti pijetlove,odvraćaju me od teme!!dakle,da nastavim... Spoznaja da me ludara boli i ta nepodnošljiva i tupa bol natjerala me na fuckin' buđenje..Bez komentara tipa:'i zub boli kad je šupalj' jer ću Vas odmah demantirati - ja nemam šupljih zubi,svi su mi zdravi i nijedan nije pod plombom,stoga...shut the fuck up sa narodnim poslovicama i izrekama,please!Nescaffe tako rano ujutro?No way...Da me netko i pita što sam radila od šest ujutro pa do tri popodne - nea'm pojma...Sjećam se samo da sam u četiri zaspala i probudila se u pola osam navečer, odmorna i spremna za radnu akciju (nema odmora dok traje obnova,a ja u pola dana na hrkenzi).Pod 'radnom akcijom' mislim na obavljanje sitnih,zaostalih kućanskih poslova.No,prije bacanja na posao,onako svježa i što je važno naglasiti - bez glavobolje,navukla sam traperice i izletila iz kuće kao tornado - a šta'š cura bila željna naranči.Jedva sam dočela da me četiri kotača mog Puntića dofuraju pred Konzum.Vrata Konzuma otvorila sam u stilu Kramero_ovog 'famoznog' ulaska i drito napad na policu s voćem.Čekale su me...te slasne i tako narančaste - tko ili što? - naranče,naravno.Sva sreća,sline mi nisu curile,inače bih se totalno zblamirala.Plati,brzo upadaj u auto i voozi ravno doma - guliti i žderati te proklete naranče.Ironija je u tome što uopće nisam neki voće-ljubac,ali eto...puklo me... Još jednom sam na ttx-u pročitala izjavu o depri i prasnula u smijeh. Je l' to netko spomenuo najdepresivniji dan u godini??ha,ha,kako da ne...Možda je nekima i bio,ali meni sigurno nije,jer nije ni stigao biti - zaspala sam.A i ono najvažnije - javio se On,a to nikako ne može biti depresivno!!!! : ) 

guše me siluete i svi ovi ljudi s osmijehom nacrtanim kistom od laži

guše me ulice pune ispraznih bića (čovjek je čovjeku vuk)

guši me i ovaj zrak pun iskvarenih,trulih duša

jednostavno se gušim...

guši me vrijeme koje donosi promjene

guši me i pitanje koje prodire u srž ljudi i mijenja percepciju svega -

imati ili biti?

svjetlo i profili s ulice ocrtavaju se na zidu u obliku sjene.

ne radim ništa

ležim i zurim u te sjene

ne trepćem.

samo dišem.spori udah,još sporiji izdah...            

sjene su nepomične...pretpostavljam da je vani prilično mirno

nema vjetra

nema ljudskih glasova ni tragova u snijegu

nigdje nikoga.

samo sjene na zidu moje sobe.nepomične,gluhe i nijeme

ne radim ništa,ne osjećam ništa

samo ležim i promatram te nepomične,gluhe i nijeme sjene

prazna soba,sjene i ja,koja 

još uvijek ležim i dišem                                                                                                      

uh,uh....dugo se nisam ovako dobro nasmijala... odlepršala sam na 'fejsić' tek toliko,onako bzwz...odem na čavrljanje,kad ono tamo...koga moje oči ugledaše?legendu od žene!!curu koju poštujem iz petnih žila pa kroz cijelo tijelo.Išle smo zajedno u srednju školu,no kako smo imali klanove u razredu;ja sam bila vođa svog klana,a ona svog,zapravo nikad nismo ni imale previše međusobne interakcije.No,kao što to uvijek,po završetku srednje biva,klanovi se raspadaju. Neki članovi prvobitnih klanova više ni ne pozdravljaju jedni druge,a kamoli da se kontaktiraju,a drugi,u mom riječniku - normalni- bivši članovi suprotnih klanova,uz pomoć tehnologije razvijaju komunikaciju i potencijalno prijateljstvo. Riječ po riječ i počneš shvaćati da nekim ljudima nikad u te četiri godine možda i nisi dao priliku da ti se približe i upoznaju te kao osobu ili ti pak bude rečeno da je ta druga osoba imala lijepo mišljenje o tebi,ali zbog postojanja tih jebenih klanova -kao da smo svi bili etiketirani izjavama : 'STAY AWAY FROM ME!!!'uglavnom,maybe je loše krenulo,ali tri godine poslije - očito je vrijeme za novi početak.I tako nas dvije šprehamo,a operater ili već koji kreten nam šalje erore za erorom, meni diže tlak na 850,ali nas dvije i dalje,uporno šprehamo,jebe se nama za fuckin' errore.kad ono...'jesi li znala da se ova jedna curka s mog faksa udala za bubnjara grupe Him,danas su dobili bebu?'.Nisam histerična jer se netko udao za poznatu facu nego... Postalo mi je jasno da svijet više nije tako malen.U ovom trenutku,ne mogu odoljeti, a da ne citiram Dječake,'Benganje na Kuli: 'baba mi je umrla misleći da je svit ploča'...

p.s. T.,moja draga,pozz,znam da ćeš me čitati... : )

rano jutros...

Već sam zaboravila kako je divan osjećaj ujutro se iskobeljati iz kreveta,odmorna. It's a miracle! Jebeno dobar osjećaj.Trenutno ga mogu usporediti samo kao...hm...da vidimo...kao da mogu zagrliti cijeli svijet.Sva sreća ruke mi nisu toliko duge,inače bi bilo unutarnjih i vanjskih prijeloma ruku i nogu,a možda i ostalih dijelova tijela.

Ako nešto obožavam,onda je to miris i okus jutarnje kave,nescafe,naravno,s tolim mlijekom,obavezno.A tek prvi dim cigarete...Ajme,ponekad su te dvije stvari bolje i od jutarnjeg seksa.Kad sam već spomenula tu riječ - čudesno je kako i sama riječ može odvratiti misli od onoga što sam htjela reći... Tko god kaže da mu na tu riječ,čiji su i sam zvuk i intonacija prilikom izgovaranja,toliko moćni,bar na trenutak srce malo jače ne zakuca,a čin samog seksa s voljenom,pa i nekom nepoznatom osobom ili možda čak sa ljubavnikom ili ljubavnicom, ne proleti pred očima u par sekundi - sigurno laže.Khm...gdje stadoh...više ni ne znam.Nisam ugrožena,samo ponekad volim skoknuti u dio mozga koji čuva misli o toj,tako griješnoj,a opet tako božanstvenoj radnji.Lijepo je kad imaš s kim podijeliti svoju intimu,požudu,strast,a i ljubav.Svi smo mi dvonošci,imamo hrpu potreba,zahtjeva i prigovora i glupo je kad netko provali da smo svi isti. Nemam ništa protiv nikoga,ali tko god da je provalio takvu bijesnu glistu,provalio je totalnu besmislicu.Nismo svi isti (sva sreća),različiti smo i upravo ta različitost nas čini onakvima kakvi jesmo.Shit...Jebeni pokušaj filozofiranja i blebetanje o fuckin' seksu dovelo je do...prazne šalice,nepovezanih misli i...uglavnom ničega... lud,zbunjen,normalan...

Osjećaj je totalno sjeban...Znam da pokušavamo biti prijatelji i jebeno se trudimo,a čemu nas to vodi? Vodi nas do onog sjebanog osjećaja iz prve rečenice.                            Preselio si se u drugi grad,vjerujem da ti je lijepo tamo. Imaš sve - posao,opet si sa starom ekipom,krov nad glavom. I stvarno sam sretna zbog tebe jer znam da si i ti happy. Ova naša situacija podsjeća me na teoriju kaosa - na jednoj strani je sve skoro pa idilično,a na drugoj živa katastrofa.Trudim se što manje razmišljati o tebi,ali jebiga,ne uspijeva mi.Što se više trudim,to više moje misli plutaju ka tebi.                     Kažu da svaka osoba ima razlog zbog kojeg se svako jutro budi,razlog zbog kojeg vrijedi iskoračiti i uhvatiti se u koštac s ovim surovim životom.Ja ga više nemam...Sve je nestalo,srušilo se poput kule od karata.Čovjek misli da s vremenom sva bol postaje podnošljivija ili čak da postoji mogućnost da skroz nestane.Meni nije... Svakodnevni pozivi i mailovi prijatelja ne daju mi mira.Gdje god da se pojavim,svi pitaju što je to s nama.Umorna sam od davanja jedno te istih odgovora i njihovih riječi koje bi me k'o fol trebale utješiti. Dajte,ljudi,pa pustite me na miru!! Jesam li vas pitala za mišljenje i tražila da me tješite glupim izjavama.Nisam!Zato,please,začepite više o tome. To je moj shit,ja sam napravila zajeb,ja ću ga i riješiti...sama.                   

fakat glupost,ali dosadno mi je,a moj mozak trenutno ne može proizvesti ništa pametno,stoga...

Ovo što se trenutno događa u mom kvartu je prekomično.Kvart koji je inače miran,a jedino doba kad vlada buka i kaos je vrijeme između 15 i 17 i eventualno u kasnonoćnim satima,sad je postao mjesto lomljenja leda.To bi mi bilo totalno nezanimljivo da nemam susjeda koji ima hm... slatku pozadinu,kulturno rečeno.Da,da,to smijem reći na glas jer on savršeno dobro zna moje mišljenje o njemua,a i frendovi smo si,pa je komentiranje svakog dijela tijela dozvoljeno.Ipak je to obična zajebancija...A i navikli smo komirati ljude oko sebe međusobnim izjavama.Onaj tko nas ne zna rekao bi da smo psihički neuravnoteženi i da pravimo budale od sebe.But,who cares?? I don't... Ljudi moji, tek nam je dvadeset,vrijeme kad je još uvijek tu i tamo dozvoljeno kroz zajebanciju napravit idiota od sebe.Nisu sve situacije u životu predviđene za ozbiljnost i za točno određena ponašanja.

Evo,maše mi svojom rukom,smrznuto crvene boje...namiguje i šalje poljupce...A susjed do,opet pravi zbunjenu facu.Hhh...Ajde,djedice,ti si,u svojim danima,bio gori od nas,ne moraš sad glumiti finoću...Tvoja žena,koja sad vjerojatno plete šal za svoje unuke,sigurno je pala na neku od tvojih internih šala i sigurna sam da nije znala da ćeš jednog dana postati prilično dosadan...Bolje ti je da peglaš u kuću.Samo nam još treba da se posklizneš i da tvoje,već naborano tijelo poljubi zaleđeno tlo i priljepi se kao palačinka u tavi bez teflona.piči u toplu kućicu i cugni si čaj s rumom,za par minuta stiže ti sin,on će umjesto tebe očistiti kućni prilaz...

peace